SVE JE IGRA
Sve je igra: hitra čigra i skok tigra,
rosa u travi, cvrčci i mravi, miso u glavi,
život i pjesma, potok i česma i put bez sna.
Važno je samo otkriti kamo ta igra smjera
i da na tome igranja putu prati te vjera,
pa ćeš na kraju, sretan u raju, otkrit igrača
što s tobom se igrao, dok nisi mu stigao
pun smijeha i plača, a on će ti za divno čudo
bit ono što si žudio ludo – i sreća i plaća!
IGRA
Ako je istina da je igra slobodna aktivnost koja nema drugog cilja osim u sebi samoj, onda je Bog najveći igrač, jer on je apsolutno slobodan i nitko ga ne može ni na što prisiliti. Sve što radi radi iz svoje slobode. Iz čiste igre stvara svijet i čovjeka kao krunu stvaranja, sve je samo igra i sve je stvorio igrajući: Deus ludens. Zato je čovjek najsličniji Bogu po igri, po igri čovjek postaje bogolik: homo ludens!
Nema ničega uistinu božanskoga a da ne bi našlo odjeka u srcu čovjeka (usp. GS 1). Ako Bog privlači svojom dobrotom, ljepotom i ljubavlju, kako bi onda čovjek mogao ostati ravnodušan? Ako se Bog igra i želi (se) igrati s čovjekom, nije li onda igra sama bit čovjeka? Dakako igra u najplemenitijem smislu, igra kao život slobode i ljubavi. Zato Crkva ne može zanemariti to područje jer je ono vezivno tkivo Boga i čovjeka, a narav je Crkve baviti se upravo time, tj. odnosom Boga i čovjeka. Zato je igra u Crkvi kod kuće i Crkva u igrije kod kuće! Kerigmatska i evangelizacijska zaigranost, liturgijska razigranost, karitativno sebedarje, martirijsko svjedočenje i dijakonsko služenje, nisu li to glavne dimenzije Crkve i oblici duhovne igre. Ugušiti tu igru i svesti duhovni život na paragrafe i zakone, bilo bi ne samo osiromašenje nego opu–stošenje i potpuno iskrivljenje Božje poruke čovjeku! A isključiti (se) iz te igre bio bi potpun promašaj, jer nema druge prilike, nema druge igre. Čime bi seonda uopće Crkva bavila i kakvu bi onda ona igru igrala?
Ne postoje neke kršćanske igre ni kršćanski športovi nego postoji kršćanska vizija igre i športa, kršćanski način shvaćanja i igranja. To je ta bitna novost! Crkva treba igrati kao što je igrao njezin učitelj: pošteno i do kraja, predajući se potpuno igri ljubavi i zanosa. Igrati kao što je on igrao, to je poziv svakom kršćaninu! I nema veće ljubavinego svoj život založiti u igri života za život bližnjega!
Igra je prirođena čovjeku. Čovjek se začinje, rađa, razvija i dozrijeva igrom i u igri, dakle živi u igri i od igre. Ona je ne samo u čovjekovoj naravi nego prava narav čovjeka. Igraju (se) dakako i životinje, pa i biljke i druga bića, ali nisu toga svjesni, nego to čine nagonski radi samoodržanja. Ako (se) čovjek igra samo nagonski i ostaje na nagonskoj razini, još nije došao do savršene slobode i ljubavi koja se odražava u autentičnoj igri, a to je bitno obilježje te božanske aktivnosti, prava narav Božjih igrača.
Igra (i šport kao kodificirana igra) aktivnost je u pokretu, ludičkog karaktera, upućena na suigrača (natjecatelja), kodificirana u sustav pravila po kojima se mogu mjeriti i uspoređivati postignuti ishodi. Može to biti definicija igre.
Čovjek po igri izražava sebe i svoje sposobnosti, upućen je na suigrača u zadanom sustavu pravila, čime postaje ne samo samoaktivan nego i društveno aktivan, a njegov ulog i udio postaje usporediv i mjerljiv. Time osim osobne dimenzije razvija i društvenu, a pravila ga upućuju na nadilaženje vlastitih ograničenja i ulazak u sferu općevažećih vrijednosti. Nije u igri samo tijelo, nego i duša i duh, sloboda, kreativnost i suradnja. Plod toga zalaganja i rada jest radost podijeljena s drugima, što znači ostvarenje smisla sveukupne igračke aktivnosti. Nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u srcima Kristovih učenika. (GS 1)
Bog ne poništava ono ljudsko što je stvorio, nego usavršava njegovu narav, uzdiže u zajedništvo sa sobom koji je po naravi zajedništvo i time daje konačni smisao ljudskom postojanju, životu i djelovanju: čovjekovu igranju.
Crkva je toga svjesna i tako uči: Šport je radost življenja, igra, slavlje i kao takav mora se vrjednovati i možda osloboditi od pretjeranog tehnicizma i profesionalizma ističući njegovu besplatnost, sposobnost sklapanja prijateljstva, promicanja dijaloga i otvorenosti jednih prema drugima, kao izraz bogatstva bića, mnogo vrjednijeg i cjenjenijeg od posjedovanja, i prema tome daleko iznad krutih zakona proizvodnje i konzumiranja i svakoga drugog čisto utilitarističkog i hedonističkog shvaćanja života. (sv. Ivan Pavao II.)
***
Dakle igra i šport moraju promicati ljudske vrijednosti, kritički promatrati i odbaciti svaku devijaciju među kojima su najčešće: obezvrjeđivanje tijela, doping, korupcija, nasilje, izigravanje pravila, izvrtanje smisla igre i športa narušavajući njihovu narav. Potrebna je odgovornost da bi se igrom i športom moglo odgajati, da bi oni bili i ostali generator kulture susreta i mira. Ljepota igre i športa kadra je odgajati, biti čimbenik rekonstrukcije odgojnog sustava u službi veće humanizacije ne samo igre i športa nego svake ljudske aktivnosti. U tome se ne smije zaboraviti važna uloga medija i drugih oblika društvene komu–nikacije.
Ali i igra zna biti izigrana, kad postaje sredstvo drugih igara,interesa, moći, politike… Pitamo se tada gdje je tu pravo i pravica, gdje je tu istina i pravda? Pridržani su Onomu kojemu će odgovarati svaki sudac! Taj će sudac suditi svakom sudcu!
***
A što je s igrom života? Ona ne podliježe nikakvoj igri osim onoj plemenitoj igri s Bogom. A on je toliko zaigran da je zaboravio na svoje dostojanstvo, u zanosu je predao Sina da otkupi roba (Božić).Obukao je čovjeka u svoju opremu, dao mu štit da u žaru borbe ne izgori, te tako izmijenjenih uloga igra s čovjekom beskrajnu igru!
Božić je dakle početak te igre Boga i čovjeka! Zato, dragi moji boscovci, igrajte igru života s Bogom i njemu u čast!
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
Don Ivan Marijanović, predsjednik KK Bosco
Zagreb, Božić 2022.